Dok Hrvatska pokušava sanirati oko 44.000 tona ilegalno odloženog otpada u Gospiću, Bosna i Hercegovina čeka odluku Evropske komisije da li će i nakon maja 2027. moći primati papir, otpadne gume, RDF i tekstil iz EU. Istraživanje pokazuje da je BiH svoje kapacitete dokazivala uglavnom dozvolama postrojenja, a ne stvarno obrađenim količinama, da nije analizirala koliko domaći otpad može zamijeniti uvozni, dok carinski i entitetski informacioni sistemi nisu povezani tako da prate istu pošiljku do konačne obrade.
Iako su pojedini domaći mediji ranije zabilježili da je BiH zatražila nastavak uvoza otpada iz EU, gotovo nezapaženo je prošla mnogo važnija vijest: Evropska komisija je 18. septembra u nacrtu prve liste preliminarno dala zeleno svjetlo BiH za nastavak uvoza papira, otpadnih guma, RDF-a i tekstila nakon maja 2027, uprkos tome što je u istoj procjeni evidentirala ozbiljne nedostatke domaćeg sistema upravljanja otpadom!
BiH je 21. februara 2025. zatražila da i nakon početka novog režima nastavi uvoziti šest grupa otpada iz EU: željezni i neželjezni metalni otpad, papir, otpadne gume, RDF odnosno gorivo proizvedeno iz otpada, te tekstilni otpad. Evropska komisija je nakon toga u dva navrata tražila dodatna pojašnjenja i podatke, koje je BiH dostavila u oktobru 2025. i januaru 2026. godine.
Komisija je prije mjesec dana, 18. septembra, objavila nacrt prve liste zemalja izvan OECD-a kojima bi nakon maja 2027. bilo dopušteno da nastave primati određene vrste neopasnog otpada iz EU. BiH je preliminarno dobila zeleno svjetlo za papir, otpadne gume, RDF i tekstil, dok metalni otpad nije prošao procjenu. Za RDF će, za razliku od ostalih prihvaćenih tokova, biti potrebna prethodna notifikacija i saglasnost.
I susjedna Srbija je u istom nacrtu dobila pozitivnu ocjenu za sva tri toka koja je zatražila – papir, otpadne gume i metalni otpad.
Nova evropska pravila uvedena su upravo sa obrazloženjem da EU više ne smije izvoziti vlastite probleme s otpadom u zemlje koje nemaju kapacitete da njime upravljaju na okolišno prihvatljiv način. Izvoz plastičnog otpada u zemlje izvan OECD-a biće zabranjen od 21. novembra 2026. godine, dok od 21. maja 2027. za druge obuhvaćene vrste neopasnog otpada počinje novi režim: izvoz će biti moguć samo u države i za tokove otpada koje Evropska komisija prethodno odobri.
Prva takva lista treba biti usvojena najkasnije do 21. novembra ove godine, dakle za tačno mjesec dana. Upravo sada se, praktično bez šire javne rasprave u BiH, odlučuje hoće li zemlja i u narednim godinama ostati odredište za dio evropskog otpada i pod kojim uslovima!
Dok se ta odluka približava, odgovori institucija i kompanija koje je Gerila prikupila otvaraju pitanje koje je mnogo važnije od same formalne dozvole za uvoz: može li BiH dokazati ne samo da je kamion s otpadom legalno prešao granicu, nego i gdje je taj otpad završio i šta je s njim urađeno?
Gospić kao upozorenje šta se dešava kada dokumenti prestanu pratiti stvarnost
Slučaj Gospića pokazuje zašto kontrola otpada ne završava na granici i zašto uredna dokumentacija sama po sebi nije garancija da će pošiljka završiti tamo gdje je prijavljeno.
USKOK, hrvatski Ured za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta, početkom 2025. pokrenuo je istragu zbog sumnje da je od početka 2022. do kraja septembra 2024. organizovan uvoz mljevenog plastičnog i drugog mješovitog otpada iz Slovenije i Italije, dok je iz Hrvatske dopreman medicinski i drugi mješoviti otpad. Umjesto propisne obrade, dio otpada je, prema sumnjama istražilaca, zakopavan u tlo ili prekrivan zemljom i šljunkom na lokacijama u Gospiću, Varaždinu i Benkovcu.
Istraga, međutim, nije usmjerena samo na ono što se dogodilo s otpadom nakon dolaska na odredište. USKOK sumnja i da su sastavljani lažni dokumenti o nabavci, prevozu i kretanju otpada, da su inspekciji dostavljani neistiniti podaci te da su u službene evidencije unošene informacije koje nisu odgovarale onome što se dešavalo na terenu.
Do oktobra 2026. istraga se dodatno proširila. USKOK sada sumnja i u nezakonito postupanje sa otpadom još od 2020. godine, a u jednom dijelu istrage opisuje najmanje 330 pratećih listova u kojima je kao mjesto isporuke naveden Gospić iako je otpad, prema sumnjama istražilaca, zapravo završavao u Benkovcu.
Problem, prema dosadašnjim sumnjama istražilaca, nije bio nužno samo ilegalan prelazak granice. Otpad je mogao ući u formalno uređeni sistem, imati pošiljaoca, primaoca i prateću dokumentaciju, a da se tek kasnije izgubi veza između onoga što piše u dokumentima i onoga što se sa otpadom zaista dogodilo.
Hrvatska danas procjenjuje da samo na lokaciji bivšeg PPK Velebit u Gospiću treba sanirati oko 44.000 tona opasnog i neopasnog otpada. Gotovo 33.000 tona zakopano je i pomiješano sa zemljom i kamenom, oko 4.500 tona opasnog otpada nalazi se rasuto uz silos, a preostale količine su u vrećama, objektima i silosu. Za uklanjanje samo 4.500 tona rasutog opasnog otpada, koji će biti spaljen izvan Hrvatske, procijenjeni trošak je oko 8,8 miliona eura.
Posljedice nisu ostale samo na nivou sumnje u nezakonito poslovanje. Tokom 2026. PFAS, takozvane „vječne hemikalije“, pronađene su i u otpadu i u podzemnim vodama neposredno uz ilegalno odlagalište, pri čemu su pronađeni isti spojevi. Istovremeno, ispitivanja javnog vodovoda nisu pokazala prisustvo PFAS-a iznad granice određivanja, pa, barem zasad, nema osnova tvrditi da je voda za piće u Gospiću zagađena tim jedinjenjima.
Prof. dr Gordana Medunić sa Prirodno-matematičkog fakulteta Univerziteta u Zagrebu upozorava da uklanjanje otpada sa ilegalnog odlagališta ne znači da su uklonjene i njegove posljedice.
„Uklanjanjem nezakonito odloženog otpada nismo problem riješili zauvijek“, kaže Medunić, navodeći da se tek laboratorijskim analizama i monitoringom tla i voda može utvrditi jesu li zagađujuće materije već dospjele u okoliš.
Poseban problem predstavlja krš, na kojem se nalaze i Gospić i veliki dijelovi Hrvatske i BiH. Medunić objašnjava da se toksične materije kroz pukotine, vrtače i podzemne kanale mogu širiti brzinom od nekoliko desetina do stotina metara na sat. Za razliku od drugih terena, gdje slojevi tla mogu djelimično filtrirati zagađenje, u kršu ono može brzo dospjeti direktno u podzemne vodonosnike. Put takvih podzemnih tokova teško je precizno predvidjeti, zbog čega je i sanacija nakon zagađenja izuzetno složena.
Upravo tu se slučaj Gospića direktno spaja sa pitanjem prekograničnog kretanja otpada prema BiH. Nije dovoljno znati da je pošiljka legalno prešla granicu i da uz nju postoji propisana dokumentacija. Ključno je znati gdje je zaista završila i šta se s njom dogodilo nakon ulaska u zemlju.
A odgovori institucija koje smo dobili tokom ovog istraživanja pokazuju da BiH još nema jedinstven elektronski sistem koji bi jednu pošiljku automatski pratio od carinjenja do njenog prijema i konačne obrade.
BiH je Komisiji pokazala dozvoljene kapacitete, ali ne i koliko zaista može obraditi
Federalno ministarstvo okoliša i turizma (FMOIT) potvrdilo nam je da je učestvovalo u pripremi zahtjeva kojim je Bosna i Hercegovina od Evropske komisije tražila da i nakon stupanja na snagu novog režima 21. maja 2027. ostane među zemljama kojima će biti dozvoljen uvoz određenih vrsta neopasnog otpada iz EU.
Nakon obavijesti Ministarstva vanjske trgovine i ekonomskih odnosa BiH, koje je koordiniralo cijeli postupak, Federalno ministarstvo je u decembru 2024. od privrednih subjekata u Federaciji BiH zatražilo važeće okolišne dozvole i dozvole za upravljanje otpadom, kao i podatke o količinama neopasnog otpada koje su tokom 2023. uvezli iz država članica EU.
Iako je upravo Ministarstvo vanjske trgovine i ekonomskih odnosa BiH bilo centralna institucija za koordinaciju zahtjeva prema Evropskoj komisiji, do zaključenja ovog teksta nije odgovorilo na naša pitanja. Time je ostalo jedno od rijetkih nadležnih tijela od kojih nismo dobili pojašnjenja o tome na osnovu kojih je podataka BiH procjenjivala svoje kapacitete, kako je objedinjavala informacije iz entiteta i Brčko distrikta i na koji način je Komisiji obrazložila sposobnost zemlje da upravlja traženim tokovima otpada.
Dobijeni podaci su potom ugrađeni u dokumentaciju koju je BiH dostavila Evropskoj komisiji kao dokaz da raspolaže odgovarajućim postrojenjima, dozvolama i kapacitetima za prijem i obradu otpada za koji je tražila nastavak uvoza.
Za papirni otpad u dokumentaciji je, između ostalih, naveden Natron Hayat iz Maglaja, na osnovu kapaciteta utvrđenih u važećim dozvolama. Federalno ministarstvo okoliša i turizma, međutim, upozorava da se ti dozvoljeni kapaciteti ne mogu automatski tumačiti kao količina uvoznog papirnog otpada koju postrojenje stvarno može primiti i obraditi.
Za RDF/SRF, odnosno gorivo proizvedeno iz otpada koje se koristi kao alternativno gorivo u cementnoj industriji, u dokumentaciji su navedene dvije cementare: Lukavac Cement i Heidelberg Materials Cement BiH iz Kaknja. Ministarstvo, međutim, u odgovoru nije navelo jedan konkretan godišnji kapacitet tih cementara relevantan za aplikaciju, uz obrazloženje da treba razlikovati kapacitet iz dozvole, proizvodni kapacitet cementare i stvarno realizovane godišnje količine.
Za tekstil je situacija još zanimljivija: FMOIT navodi da prema službenim evidencijama korištenim za odgovor Komisiji u Federaciji BiH nije bilo posebno ovlaštenih postrojenja za tretman tekstilnog otpada.
Na razliku između dozvoljenih i stvarnih kapaciteta ukazalo je i nadležno ministarstvo u Republici Srpskoj.
Ministarstvo za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju RS potvrdilo je da su u okviru zahtjeva BiH Evropskoj komisiji dostavljeni i podaci iz dozvola za upravljanje otpadom iz Republike Srpske. Ovo ministarstvo, međutim, naglašava da kapaciteti navedeni u tim dokumentima predstavljaju dozvoljene kapacitete utvrđene pojedinačnim upravnim aktima, a ne procjenu Ministarstva o stvarnim kapacitetima postrojenja niti podatke o količinama otpada koje su zaista obrađene.
To je jedna od ključnih razlika na koju upozorava i prof. dr Dušica Pešević sa Prirodno-matematičkog fakulteta Univerziteta u Banjoj Luci.
„Dozvoljeni kapacitet predstavlja regulatorni okvir, ali nije sam po sebi dokaz da postrojenje u datom trenutku može bezbjedno i kvalitetno obraditi svu dozvoljenu količinu otpada“, kaže Pešević.
Prema njenim riječima, moraju se provjeravati stvarna godišnja obrada, tehničko stanje opreme, monitoring emisija, već ugovorene količine, raspoloživi preostali kapacitet i, što se često zanemaruje, način postupanja sa ostacima koji nastaju nakon obrade.
Upravo takva objedinjena analiza nije urađena kada je BiH tražila nastavak uvoza.
FMOIT navodi da dokumentacija korištena za zahtjev Evropskoj komisiji ne sadrži posebnu kvantifikovanu analizu koja bi pokazala koliko domaćeg otpada odgovarajućih karakteristika postoji i u kojoj mjeri bi mogao zamijeniti uvozni materijal.
Ministarstvo zato eksplicitno navodi da se na osnovu aplikacije „ne može tvrditi“ da je dokazano kako domaći otpad ne može zamijeniti dio uvoznog.
Ni u Republici Srpskoj nije rađena posebna analiza za svaku vrstu otpada kojom bi se utvrdilo u kojoj mjeri domaće količine mogu zamijeniti uvozne.
To je posebno važno jer se BiH istovremeno poziva na korištenje otpada kao resursa, dok se veliki dio domaćeg otpada i dalje odlaže na deponije umjesto da se razdvaja, reciklira ili priprema za ponovnu upotrebu.
Prema podacima koje je FMOIT koristio u evropskom upitniku, u Federaciji BiH je tokom 2023. javnim prikupljanjem prikupljeno 598.446 tona komunalnog otpada, dok je čak 562.019 tona trajno odloženo na registrovane deponije. Odvojeno je prikupljeno svega 15.087 tona, a službeni podaci Federalnog zavoda za statistiku o godišnjim količinama stvarno recikliranog otpada nisu bili dostupni.
Profesorica Pešević zato ne smatra da svaki uvoz otpada treba automatski posmatrati kao negativan. Određeni otpad može biti vrijedna sekundarna sirovina ako postoji dokazano siguran tehnološki proces. Problem nastaje, kako objašnjava profesorica Pešević, kada je industriji jednostavnije uvoziti već pripremljen materijal nego investirati u sistem koji bi domaći otpad odvojio, očistio i pripremio za ponovnu upotrebu.
„Uvoz ne smije postati zamjena za razvoj domaćeg sistema upravljanja otpadom“, kaže ona.
Desetine hiljada tona RDF-a već ulaze u BiH
RDF i SRF najbolje pokazuju ekonomsku stranu cijele priče.
RDF (Refuse-Derived Fuel) je gorivo proizvedeno preradom neopasnog otpada, najčešće njegovim sortiranjem, usitnjavanjem i uklanjanjem neprikladnih frakcija. SRF (Solid Recovered Fuel) je strože definisana i standardizovana vrsta takvog goriva, čiji se kvalitet određuje prema parametrima poput toplotne vrijednosti, sadržaja hlora i žive, kako bi se moglo koristiti u industrijskim postrojenjima, prije svega cementarama.
Podaci Uprave za indirektno oporezivanje BiH (UIO BIH) koji su nam dostavljeni pokazuju da je pod tarifnom oznakom pod kojom se prijavljuje ovo alternativno gorivo iz Italije, Slovenije, Hrvatske i Austrije uvezeno približno 57.503 tone tokom 2024, 64.138 tona u 2025. i 40.951 tona do sada u 2026. godini.
Najveći dio toga završava u dvije cementare.
Lukavac Cement navodi da je 2024. uvezao 55.227 tona RDF/SRF-a, naredne godine 59.601 tonu, a tokom prvih devet mjeseci ove godine 38.613 tona. Više od 80 odsto dolazi iz Slovenije, a još deset do 15 odsto iz Hrvatske.
Iz BiH, kažu, stižu tek male probne količine – nekoliko stotina tona godišnje. Razlog vide u gotovo nepostojećoj infrastrukturi za odvojeno prikupljanje i preradu domaćeg otpada: miješani komunalni otpad sa deponija je vlažan, neujednačen i pun nečistoća, pa se bez prethodne selekcije, sušenja i mehaničke obrade ne može koristiti kao stabilno gorivo.
Slična je situacija u Kaknju. Heidelberg Materials Cement BiH je uvezao 2.284 tone SRF-a 2024, 4.544 tone 2025. i 3.182 tone do početka oktobra 2026. Više od 85 odsto SRF-a koji koristi dolazi iz uvoza. Kompanija takođe kao ključni razlog navodi nepostojanje postrojenja za mehaničko-biološku obradu otpada u BiH.
Zbir količina koje su ove dvije cementare navele gotovo u potpunosti odgovara ukupnoj masi RDF/SRF-a koju je UIO evidentirao pod tom tarifnom oznakom tokom 2024. i 2025.
Heidelberg je pritom otvoreno naveo da očekuje povećanje upotrebe alternativnih goriva. Trenutno njima zamjenjuje oko 15 odsto fosilnih goriva, a cilj kompanije je da do 2030. taj udio poveća na 35 odsto, između ostalog zbog smanjenja emisija CO2 i troškova povezanih sa evropskim CBAM mehanizmom.
U BiH se kao ključni veliki korisnici RDF/SRF-a pojavljuju upravo cementare.
Takvi planovi, međutim, nisu bez protivljenja u lokalnim zajednicama.
U Kaknju je upravo u toku postupak obnove okolišne dozvole za Heidelberg Materials Cement BiH, čiji je zahtjev Federalno ministarstvo okoliša i turizma 6. oktobra ove godine stavilo na javni uvid.
Aktivisti neformalne grupe „Za čist zrak“ upozoravaju na planirano povećanje korištenja alternativnih goriva i traže veću transparentnost o tome šta se spaljuje u cementnoj peći. Posebne primjedbe izazvale su vrste ulja navedene u zahtjevu za novu dozvolu, dok iz kompanije odgovaraju da ih trenutno ne planiraju koristiti, nego su mogućnost njihovog korištenja ostavili za narednih pet godina.
Građani su iznijeli 22 zahtjeva, među kojima su objavljivanje analiza alternativnih goriva i razmatranje drugih energenata. Nepovjerenje je dodatno pojačao incident iz avgusta, kada je iz silosa cementare u okolinu ispuštena veća količina sirovinskog brašna, nakon čega je Federalno ministarstvo zatražilo inspekcijski nadzor. S druge strane, posljednji objavljeni nalazi federalne inspekcije navode da su emisije iz kontrolisanih stacionarnih izvora cementare bile u okviru propisanih granica.
Upravo zbog toga pitanje korištenja otpada kao goriva ne završava na tome da li cementara ima potrebnu dozvolu, već podrazumijeva i kontrolu sastava materijala koji ulazi u postrojenje, emisija koje nastaju njegovim sagorijevanjem i dostupnost tih podataka javnosti.
Obje cementare tvrde da imaju stroge interne kontrole. Lukavac Cement navodi da je njegova laboratorija akreditovana za ispitivanje RDF/SRF-a, da se svakodnevno kontrolišu živa, hlor, sumpor, toplotna vrijednost i vlaga, a teški metali sedmično.
Ipak, pet pošiljki nisu prihvatili. Četiri kamiona, oko 100 tona, vraćena su 2024, a jedan od 23 tone 2025. zbog povišenog sadržaja žive u odnosu na interni standard cementare. Sve pošiljke bile su iz Slovenije.
Heidelberg je 2024. vratio jedan kamion iz Italije jer je, prema odgovoru kompanije, stigla „potpuno pogrešna pošiljka otpada“, a ne SRF.
UIO, međutim, navodi da tokom 2024–2026. na samom uvozu nije imao vraćenih ili odbijenih pošiljki, ali da je naknadno izvršen izvoz deset pošiljki koje nakon analiza nisu zadovoljile interne standarde uvoznika.
To znači da granica nije posljednja kontrolna tačka. U nekim slučajevima tek analiza kod primaoca pokaže da materijal ne ispunjava uslove.
Kamion prođe granicu – a onda nadzor prelazi na druge institucije
Najvažniji nalaz istraživanja odnosi se upravo na ono što se događa nakon carinjenja.
UIO BiH nam je potvrdio da prilikom uvoza kontroliše fakture, uvozne dozvole, transportne i druge dokumente, da carinski službenici mogu fizički pregledati robu i da se po potrebi obavlja uzorkovanje.
Ali nakon puštanja robe u slobodan promet prestaje redovni carinski nadzor.
UIO može naknadno provjeravati carinsku deklaraciju i dokumentaciju kod uvoznika, ali, kako sami navode, to „ne znači da UIO sistematski prati da li je pošiljka otpada stigla do krajnjeg primaoca i da li je obrađena u postrojenju navedenom u dokumentaciji“.
Od tog trenutka praćenje prelazi na ministarstva nadležna za otpad, inspekcije i operatere.
Još značajnije, UIO je potvrdio da njegovi informacioni sistemi i sistemi entitetskih ministarstava nisu povezani tako da omogućavaju jedinstveno elektronsko praćenje iste pošiljke od granice do konačne obrade.
„Ne postoji jedinstven, međuinstitucionalno povezan sistem koji bi omogućio automatsku razmjenu podataka i kontinuirano praćenje pošiljke otpada kroz sve faze, od carinjenja do njenog prijema i obrade u krajnjem postrojenju“, navodi UIO.
Gotovo istu stvar potvrđuje i Federalno ministarstvo okoliša i turizma.
FMOIT navodi da se za dokazivanje puta konkretnog otpada moraju povezati dokumentacija o prekograničnom prometu, dokaz o prijemu, evidencije operatera i podaci o izvršenoj oporabi. Ali dokumentacija kojom Ministarstvo raspolaže, kažu, ne potvrđuje postojanje jedinstvenog sistema automatskog praćenja svake pojedinačne pošiljke.
Još jasnije:
„Sama činjenica da je pošiljka ušla u Bosnu i Hercegovinu ili da posjeduje odgovarajuću dokumentaciju o uvozu ne predstavlja, sama po sebi, dokaz da je u cijelosti obrađena u postrojenju navedenom u dozvoli“, odgovorio je FMOIT Gerili.
U Republici Srpskoj operateri moraju ekološkoj inspekciji najaviti prekograničnu pošiljku najmanje tri dana prije kretanja, nakon čega inspekcija administrativno provjerava vrstu i količinu otpada, rutu, vozilo i dozvole operatera. Ali ni tamo inspektor nije obavezan da fizički kontroliše svaku isporuku.
Inspektorat RS navodi da na osnovu podataka, prethodnih nalaza i procjene rizika organizuje periodične kontrole na mjestu prijema, skladištenja i obrade. U oko 200 kontrola iz oblasti upravljanja i prekograničnog kretanja otpada tokom 2024, 2025. i 2026. nisu zatekli opasan otpad ili vrstu otpada suprotnu dozvoli. Laboratorijska analiza nije rađena jer, navode, u kontrolisanim slučajevima nije bilo sumnje koja bi zahtijevala takvo ispitivanje.
Prof. dr Samir Lemeš, profesor Univerziteta u Zenici i predsjednik Upravnog odbora Eko Foruma Zenica, upravo u ograničenim mogućnostima fizičke i laboratorijske provjere vidi jednu od slabih tačaka sistema. Potpuna kontrola svakog kamiona nije realna, kaže, zbog čega se veliki dio nadzora nužno oslanja na dokumentaciju. Problem nastaje ako institucije nemaju dovoljno kapaciteta da provjere da li sadržaj pošiljke zaista odgovara onome što piše u pratećim papirima.
„Najveći rizik po meni predstavlja poroznost naših granica i nedostatak laboratorijskih kapaciteta. Zakon je strogo propisao šta se smije uvoziti, ali nemamo kapaciteta da to kontrolišemo“, kaže Lemeš.
On upozorava da se uredna dokumentacija i atest ne bi smjeli poistovjećivati sa nezavisnom provjerom stvarnog sadržaja pošiljke. Kao ilustraciju navodi slučaj jedne kotlovnice u Zenici, gdje je nakon prijave zbog crnog dima inspekcija mogla provjeriti atest goriva, ali nije mogla izmjeriti sastav dimnih gasova.
„Ista takva situacija je vrlo moguća i s RDF/SRF gorivom, atesti i dokumentacija će biti besprijekorni, ali ko zna šta se u tome krije“, kaže Lemeš.
Dodatni problem, prema njegovim riječima, jeste mali broj laboratorija koje mogu ispitivati gorivo proizvedeno iz otpada. Pozivajući se na javnu evidenciju Instituta za akreditiranje BiH, Lemeš navodi da je takvih laboratorijskih kapaciteta malo, zbog čega smatra da bi jačanje nezavisne laboratorijske kontrole moralo pratiti eventualno povećanje prekograničnih tokova otpada.
Profesorica Pešević zato praćenje od ulaska do tretmana smatra osnovnim uslovom.
„Nije dovoljno znati koliko je otpada ušlo u zemlju i kojem je operateru upućen. Potrebno je znati koja je vrsta otpada uvezena, u kojoj količini, na osnovu koje dozvole, gdje je završila i šta se s njom zaista dogodilo“, kaže ona.
Dok uvozi pripremljeno gorivo, BiH vlastiti otpad zatrpava
Paradoks je najvidljiviji nekoliko kilometara od Banjaluke, drugog najvećeg grada Bosne i Hercegovine.
Regionalna deponija u Ramićima prima otpad iz osam gradova i opština. Prema zvaničnim podacima DEP-OT-a, samo tokom 2025. tamo je odloženo 142.150 tona otpada, od čega 111.020 tona komunalnog.
U avgustu ove godine su Ministarstvo za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju RS, lokalne zajednice i DEP-OT zaključili da je potrebno hitno proširiti kapacitete deponije kako bi se uopšte osigurao nastavak odlaganja. Direktor DEP-OT-a prethodno je javno govorio da je postojeća sanitarna kaseta popunjena.
Igor Kalaba iz Centra za životnu sredinu smatra da najveći problem nije nedostatak propisa, nego njihova primjena.
„Uopšteno, za sistem se kod nas može reći da postoji, ali da ne funkcioniše. Dobar dio regulative je prisutan, ali je pitanje kako se provodi“, kaže Kalaba.
Posebno upozorava na stanje sa komunalnim otpadom, gdje se različite vrste otpada i dalje uglavnom odlažu zajedno, dok odvojeno prikupljanje na mjestu nastanka gotovo da ne postoji. Tokom obilazaka deponija u Ramićima, ali i ilegalnih i privremenih opštinskih odlagališta širom BiH, kaže da su nailazili na izmiješan komunalni, građevinski, klaonički otpad i industrijska ulja.
„Sve se mahom miješa, rijetko kad odlaže u adekvatne kasete, a o redovnom posipanju krečom ili zemljom se više ne isplati govoriti“, navodi Kalaba.
U takvom sistemu domaći otpad teško može postati resurs koji traži industrija.
Lukavac Cement upravo to koristi kao argument za uvoz: otpad iz EU dolazi već razvrstan, obrađen i testiran, dok je domaći miješani komunalni otpad uglavnom neupotrebljiv za cementnu peć bez infrastrukture koja bi ga prethodno pripremila.
Problem je što takva ekonomska logika može dugoročno postati sama sebi opravdanje. Industrija uvozi jer domaći sistem nije razvijen, dok se istovremeno ne razvija dovoljno brzo sistem koji bi domaći otpad pretvorio u sekundarnu sirovinu.
Evropska komisija je i sama u procjeni zahtjeva BiH evidentirala ozbiljne nedostatke u podacima o ukupnim kapacitetima i budućim količinama otpada. BiH nije dostavila desetogodišnju projekciju nastanka otpada, već samo opštu procjenu rasta, bez precizne metodologije.
U odgovoru za ovu publikaciju, portparol Evropske komisije pojašnjava da je procjena za svaku zemlju rađena pojedinačno, prvenstveno na osnovu podataka koje su dostavile države podnosioci zahtjeva, ali i drugih raspoloživih informacija. Komisija je, navode, procjenjivala može li BiH kao država dokazati da ima odgovarajući pravni okvir, kapacitete za provođenje propisa i infrastrukturu za okolišno prihvatljivo upravljanje konkretnim vrstama otpada.
„Cilj procjene je provjeriti pruža li zahtjev zadovoljavajuće dokaze da sistem upravljanja otpadom zemlje podnosioca zahtjeva ispunjava standarde potrebne za okolišno prihvatljivo upravljanje otpadom za koji se zahtjev podnosi“, navodi portparol Evropske komisije.
Iz Komisije dodaju da je javna konsultacija o nacrtu liste završena 16. oktobra i da sada analiziraju pristigle komentare, koji će biti uzeti u obzir prilikom konačne procjene.
Delegacija Evropske unije u BiH naglašava da eventualno uvrštavanje BiH na prvu listu neće značiti da je procjena završena niti da su svi nedostaci otklonjeni. Lista će se redovno ažurirati, najmanje svake dvije godine, a Evropska komisija će prije svakog ažuriranja ponovo procjenjivati stanje u državama kojima je odobren nastavak uvoza otpada iz EU.
„Prije ažuriranja liste, Komisija će ponovo procijeniti napredak koji su zemlje ostvarile u otklanjanju nedostataka koje je Komisija utvrdila i detaljno navela u početnoj procjeni“, odgovorili su iz Delegacije EU u BiH.
Zvanični Brisel nam dodatno naglašava u odgovorima da novi režim uvodi i nezavisne revizije postrojenja koja primaju otpad iz EU. Odgovornost pritom neće biti samo na zemlji uvoznici: države članice EU dužne su osigurati da se izvezeni otpad obrađuje na okolišno prihvatljiv način, a moći će provjeravati izvoznika ili prijemno postrojenje ako posumnjaju da ne ispunjavaju propisane obaveze.
Drugim riječima, eventualna odluka do 21. novembra neće biti trajna potvrda da BiH ispunjava sve uslove, već početak sistema u kojem će Komisija periodično provjeravati da li su uočeni problemi zaista otklonjeni.
To ostavlja vrlo konkretan test za BiH.
Do sada je pokazala da postoje kompanije koje imaju dozvole i tehnologiju za korištenje određenih vrsta uvezenog otpada. Cementare pokazuju i da mogu voditi detaljnu internu sljedivost vlastitih pošiljki: vaganje, uzorkovanje, prateće listove i evidenciju potrošnje. Lukavac, primjera radi, navodi da se podaci o svakoj isporuci unose u digitalni sistem, a količine na ulazu usklađuju sa količinama potrošenim u proizvodnji.
Ali to nije isto što i jedinstven državni sistem kontrole.
Upravo tu se vraća priča iz Gospića.
Tamo danas država troši milione eura da utvrdi, ukloni i obradi otpad čiji su tokovi godinama u dokumentima izgledali drugačije od onoga što se događalo na terenu. U BiH, koja traži nastavak uvoza evropskog otpada, UIO i FMOIT sada potvrđuju da ne postoji automatski povezan sistem koji bi carinski podatak o ulasku kamiona spojio sa podatkom o njegovom prijemu i dokazom da je sadržaj zaista obrađen u postrojenju iz dozvole.
Konačnu odluku Evropske komisije BiH očekuje do 21. novembra.
Do tada ostaje paradoks: Bosna i Hercegovina je uspjela uvjeriti Evropsku uniju da može primati dio njenog otpada, ali još nije izgradila sistem koji bi pouzdano pokazao gdje taj otpad završava nakon što pređe granicu - ko ga preuzima, gdje se obrađuje i šta se s njim na kraju zaista događa.